Nije sve tako sivo
“Sve kreće od priznavanja samom sebi da nije bilo uspješno kako smo se nadali, ali treba biti i realan u očekivanjima. Svi se uvijek hvale kako im je event bio super, kako je bilo puno ljudi, kako je sve prošlo savršeno i kako jedva čekaju pripreme za sljedeću godinu. Ali, što točno stoji iza tih rečenica malo tko zna.”
Svi se uvijek hvale kako im je event bio super, kako je bilo puno ljudi, kako je sve prošlo savršeno i kako jedva čekaju pripreme za sljedeću godinu. Uz to, sve se te pohvale poprate nasmiješenim licima, gužvom na slikama, veselim postovima na društvenim mrežama i člancima o uspješnosti projekta. E, pa….nije to baš tako. Jedno je staviti masku i reći kako je sve prošlo odlično, a drugo je priznati poraz.
Prvi scenarij je da većina nas ne može ni sebi priznati da event nije bio uspješan, a kamoli to javno obznaniti. Kada obznaniš svima da je event propao možeš zaboraviti na sponzore sljedeće godine, zapravo…možeš zaboraviti na puno toga. Nitko ne želi uložiti svoj novac u event koji je bio neposjećen, a vidljivost minimalna. Zato stavljaš masku i nadaš se da će sljedeće godine biti bolje (ako bude sljedeće godine). Kamufliraš s fotkama, člancima, happy postovima zahvale svim sudionicima, a sponzorima sljedeće godine daješ “popust za lojalnost” i nadaš se pozitivnom odgovoru. Često se dogodi da sami sebi nalazimo dobre izgovore oko toga zašto nije bilo uspješno: prva nam je godina, druge će biti bolje ILI nismo imali dovoljno ljudi u organizaciji ILI sponzori nisu platili na vrijeme ILI kasno smo krenuli s promocijom…. Svaka od tih fraza je možda i točna, ali zašto onda i dalje kamufliramo da je sve bilo super? Možda ego? Možda sram? Vjerojatno oboje. Velik je to zalogaj. Ljudi često ne znaju koliko košta organizacija eventa. Treba platiti ljude, prostor, oglašavanje, dekoriranje, hranu, piće, produkciju i vjerojatno još barem 10 nenavedenih stvari. Za sav taj trošak mora se dobiti vrijednost koju će se poslije moći prezentirati sponzorima ili sudionicima u nadi da će svatko platiti i pokriti dio troškova. Poker face tu igra veliku ulogu. Teško je priznati poraz kada je uloženo puno novaca, a očekivanja su bila velika.
Drugi scenarij je kada progutamo knedlu i kažemo istinu. Što onda? Ne znači da od sljedeće godine neće biti ništa, ali znači da će vjerojatno biti teže. Teško je sponzorima predstaviti event koji je bio neplanirano neuspješan, a očekivati da će sudjelovati sljedeće godine. Uvijek možemo reći da smo naučili na greškama, dignuti glavu i predstaviti nove ideje koje će riješiti prošlogodišnje propuste, neće biti lako, ali izvedivo je. Obično eventima treba koja godina da postanu zvučni, da se ljudi naviknu na mjesec i vrijeme održavanja, na koncept, na ponudu i mogućnosti. Rijetko koji event je prve godine pravi hit.
Zato, glavu gore! Sve kreće od priznavanja samom sebi da nije bilo uspješno kako smo se nadali, ali treba biti i realan u očekivanjima. Eventi su prilagodljivi publici i sponzorima. Svaka sljedeća godina biti će bogatija i uspješnija. Ako baš bude fijasko kojeg se ne može niti kamuflirati, onda možda treba razmisliti o nečem sasvim drugačijem.